Radi se o svim mogućim promjenama koje se nekako malo pomalo dese bez da se primijeti kada i kako.
Eto, ja na primjer, jedem daleko manje nego prije a sve se više debljam. Nekad sam smazala cijelu pizzu i gledala ako je ostalo još malo na drugim tanjurima da pojedem i to, i bila sam svejedno mršava. Sada pojedem četvrt pizze koja mi stoji ko kamen u želucu cijeli dan i još od pizze koja je u najboljem slučaju 200 grama dobijem 2 kg.
Ta pojava je očito prilično uobičajena, barem sudeći po novinama u kojima sam pročitala da bi ljudi trebali nabaviti psa kada dođu u izvjesnu dob jer je to jedini način da kontroliraju težinu. Naravno, nije vic u tome da se pojede psa umjesto pizze nego da se pseto vodi u šetnju puno sati na dan. Eto danas sam pazila jedno petomjesečno štene labradora i moja super vaga je pokazala odmah 100 grama manje. Zato sam odlučila nabaviti psa. Jednu malenu pudlicu od one najmanje vrste koja malo jede, zauzima malo prostora, ne linja se i može plesati u haljinici - to svi znaju iz cirkusa, šta ne? Mada, šta se moje težine tiče, možda bi mi ruski hrt bolje odgovarao. Sada još samo trebam nagovoriti šefa da smijem dovesti štene na posao jer ga ne mogu ostaviti samog doma, nagovoriti muža da se složi s tim da nabavimo psa i da negdje nabavim onih 15 000 koje su potrebne za pudlicu. Ne znam šta je teže. U međuvremenu imam ovog psa koji vrlo slabo ili nikako ne utječe na regulaciju moje težine:
Ima i drugih promjena. Eto, nedavno sam sanjala da diskutiram Ayn Rand sa Ron Paulom i probudim se sretna šta sam konačno naletila na nekog ko je ne samo čitao njene knjige nego se i slaže sa njezinom filozofijom. Da se slaže je vjerojatno preslaba riječ s obzirom da je nazvao svog sina Rand po njoj. Mada da sam ja znala za nju kad sam davala djeci imena možda bih isto bila inspirirana da barem jednome od njih dam ime po njoj. Mogli su se zvati Rand i Ayn. Kakogod, kad sam bila mlađa sigurno ne bih sanjala Ron Paula bez obzira na njegove kvalitete, a da slučajno jesam sumnjam da bih se probudila sretna od toga.
Dalje, kad se kližem/vozim koturaljke, led/zemlja se osjećaju bekonačno daleko ili duboko ispod mene i kad padnem, što na sreću ne radim jako često ali se ipak zna desiti, čini mi se da me treba skupljati sa lopatom. To se očito dešava i drugima moje dobi jer ih rijetko srećem na ledu. Uostalom zadnji puta na zaleđenoj bari je led počeo pucati poda mnom.
Razmišljam da li se išta promijenilo na bolje. Ako se to može računati kao bolje postala sam jedna onakva teta koja bilokome na ulici kaže da pobere papire koje su bacili, prigovaram biciklistima koji voze bez svijetla i takve slične stvari. I mislim da se ničeg drugog ne mogu sjetiti sta bi se moglo tumačiti kao bolje.
Nema komentara:
Objavi komentar