EU promjene

Sve do prije neki dan su hrvatski mesni i mliječni proizvodi predstavljali enormnu opasnost za zdravlje što ljudskih, šta životinjskih stanovnika EU.
Svi koji su ikad putovali autobusom za Švedsku mogu posvjedočiti o rigoroznim pretragama prtljage, prvo na slovensko - austrijskoj granici, a kasnije nakon ulaska Slovenije u EU na hrvatsko- slovenskoj granici. Graničari se nisu brinuli baš puno da li se šverca heroin, bombe, tenkove - ne, najvažnije od svega je bilo da otkriju je li sirotinja  nosi malo domaće hrane sa sobom. Eto takvu razornu moć su imale naše češnjovkice. Sve do prošle nedjelje, kad je zahvaljujući petini stanovnika Hrvatske i naše meso postalo odjedanput bezopasno.
Za mene osobno je  to izuzetno pozitivno jer u praksi to znači da  sada mogu strpati pola pajceka u torbu i s njim na avion bez da izlažem 502 miliona ljudi životnoj opasnosti.

A što se tiče majke domovine, ekonomska agonija je zericu produžena. Kako se priča da članstvo košta 600 miliona eura na godinu može biti da će to ubrzati  uklanjanje agonije, mada na jedan  neplanirani način - izazivanjem totalnog kolapsa države.

Promjene

E ovo nije o EU i referendumu nego o mojim vlastitim promjenama.U biti sam htjela napisati Staračke promjene ali nekako mi  je pregrubo zvučalo uprkos tome što fakta ili godine govore u prilog tome.
Radi se o svim mogućim promjenama koje se nekako malo pomalo dese  bez da se primijeti kada i kako.

Eto, ja na primjer, jedem daleko manje nego prije a sve se više debljam. Nekad sam smazala cijelu pizzu i gledala ako je ostalo još malo na drugim tanjurima da pojedem i to, i bila sam svejedno mršava. Sada pojedem četvrt pizze koja mi stoji ko kamen u želucu cijeli dan i još od pizze koja je u najboljem slučaju 200 grama dobijem 2 kg.

 Ta pojava je očito prilično uobičajena, barem sudeći po novinama u kojima sam pročitala da bi ljudi trebali nabaviti psa kada dođu u izvjesnu dob jer je to jedini način da kontroliraju težinu. Naravno, nije vic u tome  da se pojede psa umjesto pizze nego da se pseto vodi u šetnju puno sati na dan. Eto danas sam pazila jedno petomjesečno štene labradora i moja super vaga je pokazala odmah 100 grama manje. Zato sam odlučila nabaviti psa. Jednu malenu pudlicu od one najmanje vrste koja malo jede, zauzima malo prostora, ne linja se i može plesati u haljinici - to svi znaju iz cirkusa, šta ne? Mada, šta se moje težine tiče, možda bi mi ruski hrt bolje odgovarao. Sada još samo trebam nagovoriti šefa da smijem dovesti štene na posao jer ga ne mogu ostaviti samog doma, nagovoriti  muža da se složi s tim da nabavimo psa i da negdje nabavim onih 15 000 koje su potrebne za pudlicu. Ne znam šta je teže. U međuvremenu imam ovog psa koji vrlo slabo ili nikako ne utječe na regulaciju moje težine:

Ima i drugih promjena. Eto, nedavno sam sanjala da diskutiram Ayn Rand sa Ron Paulom i probudim se sretna šta sam konačno naletila na nekog ko je ne samo čitao njene knjige nego se i slaže sa njezinom filozofijom. Da se slaže je vjerojatno preslaba riječ s obzirom da je nazvao svog sina Rand po njoj. Mada da sam ja  znala za nju kad sam davala djeci imena možda bih isto bila inspirirana da barem jednome od njih dam ime po njoj. Mogli  su se zvati Rand i Ayn. Kakogod, kad sam bila mlađa sigurno ne bih sanjala Ron Paula bez obzira na njegove kvalitete, a da slučajno jesam sumnjam da bih se probudila sretna od toga.

Dalje, kad se kližem/vozim koturaljke, led/zemlja se osjećaju bekonačno daleko ili duboko ispod mene i kad padnem, što na sreću ne radim jako često ali se ipak zna desiti, čini mi se da me treba skupljati sa lopatom. To se očito dešava i drugima moje dobi jer ih rijetko srećem na ledu. Uostalom zadnji puta na zaleđenoj bari je led počeo pucati poda mnom.

Razmišljam da li se išta promijenilo na bolje. Ako se to može računati kao bolje postala sam jedna onakva teta koja bilokome na ulici kaže da pobere papire koje su bacili, prigovaram biciklistima koji voze bez svijetla  i takve slične stvari. I mislim da se ničeg drugog ne mogu sjetiti sta bi se moglo tumačiti kao bolje.

Summa summarum

Maloprije sam kuhala ručak i sve tako kuhajući razmišljam kako je protekla godina bila prilično dobra godina. Srela sam neobično velik broj (oko 10), vrlo sposobnih i interesantnih ljudi i uobičajeno ogroman broj nesposobnih i/ili potpuno nezanimljivih ljudi. Ovi potonji se svejedno ubrajaju u one koji su mi godinu učinili uspješnom jer sam ponovo vidjela da ljudskoj gluposti nema kraja a i da uprkos mojoj višoj životnoj dobi još  uvijek  nisam srela sve varijante u kojima se iskazuje. Perfektna mogućnost za osobni duhovni razvoj.

Po pitanju tjelesnog razvoja sam takodjer napredovala za nekih 7 kg i samo da velim, to nisu bili ni mišići ni kosti. Kad malo bolje razmislim to je isto jako pozitivno jer sam izbrisala sve potencijalne bore na licu i popunila ih jastučićima špeka. Istina da više ličim na hrčka nego na samu sebe ali  to je samo korisno, mislim s obzirom na Nostradamusova proročanstva. Ja sam bogme spremna za veliku glad koja će zavladati cijelim svijetom. U biti se već naslućuju prvi vijesnici - tokom 2011. su na svjetskim burzama najvise otišle gore cijene mlijeka  a druge po redu su cijene teletine. E pa neka ja onda mršavim, taman posla. 

Eto tako, silno zadovoljna sa svojim kompletnim razvojem u svakom pogledu završila sam i ručkić:

Govedska juha (25% skuplja nego lani), lungenbraten ( o divne li hrvatske riječi) u umaku od vrhnja (skupljeg 47% nego lani), brokoli, salata i ekstra masna torta od instant praška sa okusom manga i solidnom količinom djelomice hidrogeniziranih masnoća  ( sigurno od palminog ulja tako da se slobodno mogu osjećati kriva za sječu svih azijskih djungli, globalno zatopljenje proizašlo iz toga i konačno smak svijeta).

Božićni poklon

Eto, vrijeme je prošlo brzo i nekako iznenada, skroz neočekivano, naravno, došao je Božić.
U našoj familiji smo  već prije dosta godina odlučili da ne poklanjamo poklone odraslima nego samo djeci. Prilično komotna odluka jer se ne mora razmišljati šta pametno kupiti za malo novaca. Sin se naravno računa u odrasle ali s obzirom da je uprkos tome moje dijete, pravilo ga isključuje.To njemu obično ide na živce ali šta mu ja mogu - zašto čovjek inače ima mamu nego da se ima na koga ljutiti kad to poželi
( definitivno bezopasnije nego ljutiti se na ženu).
Iz nekog nedokučivog razloga je muž ipak  prekršio pravilo i ispod bora se našao paket s etiketom Sretan Božić Gordani sa obitelji.

Dajem nagradu onome ko pogodi šta je bilo u paketu!

E pa nije bila svilena spavaćica. Uostalom ništa svileno, ništa mekano, ništa jestivo, ništa zlatno, srebrno ili od bilokojeg drugog plemenitog materijala, ništa zabavno, skoro bih rekla i ništa upotrebljivo.

ELEKTRONSKA VAGA! Sa nekih 5 postavki koje sve na razne načine govore istu stvar.

E pa sada imamo visokotehnološke dokaze da smo preteški, premasni, da nam je mišićna masa za 20 % manja nego kćerina a količina masti dvostruka, da jedva da imamo kosti ali da zato u nama bućka puno vode ili vina/pive.
To saznanje bi nas valjda trebalo ponukati da smršavimo. Danas smo zato već počeli sa oštrom dijetom. Nakon šta sam tokom noći smazala sve božićne kolače i pola kutije pralina sa likerom, zalijala to slatkom gaziranom tekućinom koja sadrzi 25% šećera, energično sam odlučila da trebamo radikalne promjene.
Zato je danas za ručak prisiljeno zelje i ostaci šunke. Bez kruha, krumpira, kolača itd.

Pa valjda ćemo nekako izdrzati do večeri.

Jeste već pobrali grožđe?

Prvi dan jeseni a kod nas već kipi mošt u bačvama. Zapravo kod mojih starih, a ja sam daleko, predaleko da osjetim miris podruma.
Na žalost ne samo miris podruma nego i okus mošta. Uz mošt najbolje idu pečeni kesteni što ću isto propustiti jer ovako u stanu nije naročito praktično peći kestene a bogme nije niti neki ugođaj sa kestenima u tavici. Znači, preostaju mi već pečeni i oguljeni kesteni iz trgovine. Izgledaju očajno ali su skroz jestivi.

Evo, za sve nas koji ćemo i ove godine propustiti berbu, slika iz vurotskog podruma.

Prognoza je bila sunčano

Sve je počelo s tim da se kćer, igrajući se pred televizorom na X-box kineticu zainteresirala za boks. Na tome bi i završilo da mi nemamo jednog malo starijeg susjeda Tomija koji je nekad trenirao boks. S obzirom da sada više mlati motikom u vrtu nego po vreći za boksanje, velikodušno joj je poklonio i vreću i rukavice.

Nitko sretniji od nje.

Na žalost, sreća nije potrajala duže nego šta je trebalo da joj otac dođe kući. Naime, gospodin otac je kod prvog pogleda na  metar i dvadeset visoku vreću izjavio da ne dolazi u obzir da on to objesi na bilokojem mjestu u stanu. Susjed je apsolutno nije htio nazad. Tako je vreća stajala i smetala nekoliko mjeseci na hodniku. S obzirom na visinu i širinu, dobro je poslužila za odlaganje pošte. Međutim u jednom od mojih sve rijeđih naleta efikasnosti, kad sam odlučila urediti stan, zaključila sam da ta stvar mora proć. Stavila sam oglas za prodaju i vrlo brzo, vreća je promijenila vlasnika. E sada je tek nastao problem. Susjed (koji nije od najbogatije sorte) nije htio novce za svoju vreću jer je rekao da ju je poklonio mojoj kćeri i da su svi novci njezini. Meni je bilo malo neprijatno uzeti te novce i tako smo odlučili da napravimo zabavu na dvorištu za svu djecu s obzirom da je susjed često vani s njima i nekako kao ekstradeda za sve.

Prognoza za subotu, u petak kasno popodne, je bila da će cijelu subotu biti toplo i sunčano. Ma baš fino, onda ćemo napraviti zabavu! Kćer je ispisala pozivnice za dva sata, polijepila ih po ulaznim vratima na sva 4 stubišta i onda je bilo samo otići u trgovinu i kupiti sve šta treba za jednu dobru zabavu gledano očima desetogodišnje djece. Kobasice za djecu, ( ma stvarno se zovu tako, proizvođač je vjerojatno svjestan da ne bi ni jednu odraslu osobu prevario da neka teško definirana masa sa mesom kojeg ima samo u tragovima čini kobasicu), kruh, povrće, sokovi  i ogromne količine slatkiša.

Subota. Vrijeme malo kilavo već od jutra. U jedan sat je počela kiša. Ja samo mislim šta ćemo sad sa svim tim šta smo pokupovali. U petnaest minuta do dva pogledam van da vidim da li ima uopće ikakvih izgleda da kiša prestane i vidim vani nekoliko klinki koje su izašle. E pa kad je tako, onda mora biti zabava. Kobasice smo zgrijali doma u loncu umjesto da ih pečemo na roštilju, slatkiši su podijeljeni u vrećice da ne kisnu u zdjeli. Vani se skupilo šestero djece, manje od polovice nego šta ih obično ima na dvorištu. Svaka (sve su bile curice) je pojela po dvije kobasice, uzele su svoje vrećice sa slatkišima i nakon pet minuta crtanja sa kredama po dvorištu smo zaključili da je vrijeme za povlačenje. Jučer ih sretnem ponovo vani i sve vele: Kako je bila dobra zabava, kad ćemo to opet imati?

I tko onda može reći da su djeca danas razmažena kad se mogu zadovoljiti sa takvom ekspres zabavom od nekih pola sata?

Too late to cry baby

Sitni sati, familija spava a ja još skroz na skroz budna. Sa radija (internetskog) Lonnie Johnson pjeva It´s too late to cry baby, your last chans is gone....Mhm...Ovaj tjedan se skoro tako i osjeća, kao da me pregazio parni valjak. Tri različita posla na tri različita mjesta. Ne mogu vjerovati da sam prije mislila kako je zabavno biti konzult i raditi u raznim firmama. Odem u osam od kuće, vratim se u šest na večer, u glavi totalna zbrka a u kući kaos. U kuhinji gotova jela. Pozitivan efekt je da manje jedem jer sam kraće vrijeme u kuhinji.

Ovaj tjedan je prošao samo sa jednom večerom koju sam ja skuhala.
Krpice sa zeljem su jedno od mojih najdražih jela, mada, na žalost, ja imam puno previše najdražih jela.
Drugi dan smo jeli ostatke krpica sa pečenim vrhnjem i Fetom (to je moja instant zamjena za po pravo pečeno vrhnje).

I sada mi nekako padoše na pamet one iritirajuće osobe koje dijele recepte za koje ih nitko nije pitao a hvale svoja jela kao da u najmanju ruku konkuriraju za Michelin guide.

Ali to nema veze sa mnom.