Prognoza je bila sunčano

Sve je počelo s tim da se kćer, igrajući se pred televizorom na X-box kineticu zainteresirala za boks. Na tome bi i završilo da mi nemamo jednog malo starijeg susjeda Tomija koji je nekad trenirao boks. S obzirom da sada više mlati motikom u vrtu nego po vreći za boksanje, velikodušno joj je poklonio i vreću i rukavice.

Nitko sretniji od nje.

Na žalost, sreća nije potrajala duže nego šta je trebalo da joj otac dođe kući. Naime, gospodin otac je kod prvog pogleda na  metar i dvadeset visoku vreću izjavio da ne dolazi u obzir da on to objesi na bilokojem mjestu u stanu. Susjed je apsolutno nije htio nazad. Tako je vreća stajala i smetala nekoliko mjeseci na hodniku. S obzirom na visinu i širinu, dobro je poslužila za odlaganje pošte. Međutim u jednom od mojih sve rijeđih naleta efikasnosti, kad sam odlučila urediti stan, zaključila sam da ta stvar mora proć. Stavila sam oglas za prodaju i vrlo brzo, vreća je promijenila vlasnika. E sada je tek nastao problem. Susjed (koji nije od najbogatije sorte) nije htio novce za svoju vreću jer je rekao da ju je poklonio mojoj kćeri i da su svi novci njezini. Meni je bilo malo neprijatno uzeti te novce i tako smo odlučili da napravimo zabavu na dvorištu za svu djecu s obzirom da je susjed često vani s njima i nekako kao ekstradeda za sve.

Prognoza za subotu, u petak kasno popodne, je bila da će cijelu subotu biti toplo i sunčano. Ma baš fino, onda ćemo napraviti zabavu! Kćer je ispisala pozivnice za dva sata, polijepila ih po ulaznim vratima na sva 4 stubišta i onda je bilo samo otići u trgovinu i kupiti sve šta treba za jednu dobru zabavu gledano očima desetogodišnje djece. Kobasice za djecu, ( ma stvarno se zovu tako, proizvođač je vjerojatno svjestan da ne bi ni jednu odraslu osobu prevario da neka teško definirana masa sa mesom kojeg ima samo u tragovima čini kobasicu), kruh, povrće, sokovi  i ogromne količine slatkiša.

Subota. Vrijeme malo kilavo već od jutra. U jedan sat je počela kiša. Ja samo mislim šta ćemo sad sa svim tim šta smo pokupovali. U petnaest minuta do dva pogledam van da vidim da li ima uopće ikakvih izgleda da kiša prestane i vidim vani nekoliko klinki koje su izašle. E pa kad je tako, onda mora biti zabava. Kobasice smo zgrijali doma u loncu umjesto da ih pečemo na roštilju, slatkiši su podijeljeni u vrećice da ne kisnu u zdjeli. Vani se skupilo šestero djece, manje od polovice nego šta ih obično ima na dvorištu. Svaka (sve su bile curice) je pojela po dvije kobasice, uzele su svoje vrećice sa slatkišima i nakon pet minuta crtanja sa kredama po dvorištu smo zaključili da je vrijeme za povlačenje. Jučer ih sretnem ponovo vani i sve vele: Kako je bila dobra zabava, kad ćemo to opet imati?

I tko onda može reći da su djeca danas razmažena kad se mogu zadovoljiti sa takvom ekspres zabavom od nekih pola sata?