Puno toga, ali nema žara

Za čudo, drugi dan nisam imala nikakve bolove u mišićima, samo onako malo ukočenost. Faktum je da to nije bila posljedica dobre kondicije. Najvjerojatniji razlog za to je taj šta su moji mišići zanemarivo mali, pa ako su i bolili bila je to bol iz gotovo neprimjetljivog dijela tijela. Inače, dok sam bila u dvorani i zajednički lamatala rukama i nogama sa ostalih sedamdesetak u crno obučenih dama  ( Ha! Misle da su mršavije samo zato šta se manje vidi) i 3 stričeka misli su mi neodoljivo klizile prema omladinskim sletovima u vrijeme Juge. Ja sam sudjelovala čak na dva, jednom na sisačkom stadionu 1967. ili 68., a drugi puta u Gospiću, tako negdje  77.
Tada je to bilo zabavno.Osim toga, kad god smo vježbali nismo morali biti na nastavi. Ovo sada je bilo prilično patetično, mada su ove crno obučene dame puno efikasnije i shvaćaju direktno šta trebaju napraviti bez da vježbaju tjednima. Ili možda to rade, možda sam samo ja nova tamo.

U svakom slučaju, onaj milion kalorija koji sam izgubila vježbajući, obilato sam nadoknadila preko vikenda kad smo roštiljali. Puno toga je bilo na roštilju, vratina, pileći ražnjići sa paprikom izmedju, klipovi kuruze, Brie sa pekmezom od rabarbare, banane sa čokoladom, jabuke, marshmallow...Svega, ali nije bilo dovoljno žara. Muž je objasnio da je kuruza dovoljno pečena kad postane mlačna, da ono crveno šta vidim na mesu nije krv nego mesni sok, a da su pečene jabuke zapravo uvijek hrskave. I tako smo se vrlo približili novim svjetskim trendovima i počeli jesti raw food.
Vele da je zdravo.

Kćer i ja pokušavamo ispeći marshmallowse