Jeste već pobrali grožđe?

Prvi dan jeseni a kod nas već kipi mošt u bačvama. Zapravo kod mojih starih, a ja sam daleko, predaleko da osjetim miris podruma.
Na žalost ne samo miris podruma nego i okus mošta. Uz mošt najbolje idu pečeni kesteni što ću isto propustiti jer ovako u stanu nije naročito praktično peći kestene a bogme nije niti neki ugođaj sa kestenima u tavici. Znači, preostaju mi već pečeni i oguljeni kesteni iz trgovine. Izgledaju očajno ali su skroz jestivi.

Evo, za sve nas koji ćemo i ove godine propustiti berbu, slika iz vurotskog podruma.

Prognoza je bila sunčano

Sve je počelo s tim da se kćer, igrajući se pred televizorom na X-box kineticu zainteresirala za boks. Na tome bi i završilo da mi nemamo jednog malo starijeg susjeda Tomija koji je nekad trenirao boks. S obzirom da sada više mlati motikom u vrtu nego po vreći za boksanje, velikodušno joj je poklonio i vreću i rukavice.

Nitko sretniji od nje.

Na žalost, sreća nije potrajala duže nego šta je trebalo da joj otac dođe kući. Naime, gospodin otac je kod prvog pogleda na  metar i dvadeset visoku vreću izjavio da ne dolazi u obzir da on to objesi na bilokojem mjestu u stanu. Susjed je apsolutno nije htio nazad. Tako je vreća stajala i smetala nekoliko mjeseci na hodniku. S obzirom na visinu i širinu, dobro je poslužila za odlaganje pošte. Međutim u jednom od mojih sve rijeđih naleta efikasnosti, kad sam odlučila urediti stan, zaključila sam da ta stvar mora proć. Stavila sam oglas za prodaju i vrlo brzo, vreća je promijenila vlasnika. E sada je tek nastao problem. Susjed (koji nije od najbogatije sorte) nije htio novce za svoju vreću jer je rekao da ju je poklonio mojoj kćeri i da su svi novci njezini. Meni je bilo malo neprijatno uzeti te novce i tako smo odlučili da napravimo zabavu na dvorištu za svu djecu s obzirom da je susjed često vani s njima i nekako kao ekstradeda za sve.

Prognoza za subotu, u petak kasno popodne, je bila da će cijelu subotu biti toplo i sunčano. Ma baš fino, onda ćemo napraviti zabavu! Kćer je ispisala pozivnice za dva sata, polijepila ih po ulaznim vratima na sva 4 stubišta i onda je bilo samo otići u trgovinu i kupiti sve šta treba za jednu dobru zabavu gledano očima desetogodišnje djece. Kobasice za djecu, ( ma stvarno se zovu tako, proizvođač je vjerojatno svjestan da ne bi ni jednu odraslu osobu prevario da neka teško definirana masa sa mesom kojeg ima samo u tragovima čini kobasicu), kruh, povrće, sokovi  i ogromne količine slatkiša.

Subota. Vrijeme malo kilavo već od jutra. U jedan sat je počela kiša. Ja samo mislim šta ćemo sad sa svim tim šta smo pokupovali. U petnaest minuta do dva pogledam van da vidim da li ima uopće ikakvih izgleda da kiša prestane i vidim vani nekoliko klinki koje su izašle. E pa kad je tako, onda mora biti zabava. Kobasice smo zgrijali doma u loncu umjesto da ih pečemo na roštilju, slatkiši su podijeljeni u vrećice da ne kisnu u zdjeli. Vani se skupilo šestero djece, manje od polovice nego šta ih obično ima na dvorištu. Svaka (sve su bile curice) je pojela po dvije kobasice, uzele su svoje vrećice sa slatkišima i nakon pet minuta crtanja sa kredama po dvorištu smo zaključili da je vrijeme za povlačenje. Jučer ih sretnem ponovo vani i sve vele: Kako je bila dobra zabava, kad ćemo to opet imati?

I tko onda može reći da su djeca danas razmažena kad se mogu zadovoljiti sa takvom ekspres zabavom od nekih pola sata?

Too late to cry baby

Sitni sati, familija spava a ja još skroz na skroz budna. Sa radija (internetskog) Lonnie Johnson pjeva It´s too late to cry baby, your last chans is gone....Mhm...Ovaj tjedan se skoro tako i osjeća, kao da me pregazio parni valjak. Tri različita posla na tri različita mjesta. Ne mogu vjerovati da sam prije mislila kako je zabavno biti konzult i raditi u raznim firmama. Odem u osam od kuće, vratim se u šest na večer, u glavi totalna zbrka a u kući kaos. U kuhinji gotova jela. Pozitivan efekt je da manje jedem jer sam kraće vrijeme u kuhinji.

Ovaj tjedan je prošao samo sa jednom večerom koju sam ja skuhala.
Krpice sa zeljem su jedno od mojih najdražih jela, mada, na žalost, ja imam puno previše najdražih jela.
Drugi dan smo jeli ostatke krpica sa pečenim vrhnjem i Fetom (to je moja instant zamjena za po pravo pečeno vrhnje).

I sada mi nekako padoše na pamet one iritirajuće osobe koje dijele recepte za koje ih nitko nije pitao a hvale svoja jela kao da u najmanju ruku konkuriraju za Michelin guide.

Ali to nema veze sa mnom.

Da li je jogurt uistinu zdrava hrana?

Evo baš čitam u jednom blogu danas kako je jogurt zdrava hrana. Po svemu navedenom bi i trebao biti ali stvari možda i nisu uvijek onakve kakve se čine na prvi pogled.

Svi naravno znaju da se jogurt pravi od mlijeka. Mlijeko se dobiva od krava koje proizvode mlijeko ne da bi mi dobili jogurt nego da bi njihova djeca dobila hranu. To znači da je proizvodnja mlijeka kod krava, isto kao i kod ljudi ili drugih sisavaca ograničena na jedno relativno kratko razdoblje dok mladunci ne porastu i osim toga je kvaliteta svakog mlijeka prilagođena  potrebama  mladunaca upravo te vrste.

Tako bi to trebalo biti.

Stvarnost se ponešto razlikuje. Naime ljudi su uspjeli proizvesti jedan hormon koji su osamdesetih godina dodavali kravama ne bi li dulje dojile bez obzira na to šta prirodno više ne bi davale ni kapi mlijeka nakon šta tele malo poraste. S vremenom je selekcija krava išla u tom smjeru da su uzgojene krave koje imaju prirodno velike količine tog hormona pa ga više ne moraju dobivati izvana.
Hormon, koji se zove insulin-like growth factor (IGF) postoji prirodno i kod ljudi i ima niz regulatornih svojstava. Izmedju ostalog IGF izaziva diobu stanica i spriječava prirodnu smrt stanica. Vrlo jednostavna jednadžba pokazuje slijedeće:

prekomjerna dioba stanica +  nikakvo odumiranje stanica = RAK

I usitinu, IGF je pronađen u velikim količinama kod raka prsa i prostate. Onome tko  hoće doznati više o raku, IGF-u i mlijeku preporučam knjige Kineska studija koja je najveća studija o prehrani ikad provedena, autora Dr.Sc.T.Colin Campbell i Thomas M. Campbell, te Tvoj život u tvojim rukama autorice Dr.Sc. Jane Plant.

Mnogi vele da je neophodno jesti mliječne proizvode da bi se dobilo dovoljno kalcija i spriječila osteoporoza. Statistika govori drugo. Najveći broj slučajeva osteoporoze imaju skandinavske zemlje gdje se tradicionalno pije najviše mlijeka i gdje i odrasli piju mlijeko nekoliko puta na dan a sir je obavezna namirnica. Danas se zna da se kalcij veže sa masnoćom, bilo iz mlijeka ili druge hrane, i jednostavno pokaki te od njega nema baš nikakve koristi. Osim toga je čista glupost govoriti da se TREBA jesti mliječne proizvode da bi se dobio kalcij. Bademi, na primjer, imaju 265 mg kalcija u 100 grama, dok mlijeko ima samo 106 mg /100 ml. Suhe smokve imaju 144 mg, lešnjaci 188 mg, koprive cijelih 490 mg, špinat 170 mg, obični bijeli kruh oko 100 mg, sardine u ulju 191 mg, žutanjak 140 mg itd. Cijeli niz običnih namirnica koje su bogatije kalcijem od mlijeka.

U mlijeku postoji između ostalog i jedan protein, skraćeno BSA. Sve više znanstvenih studija ukazuje na to da  BSA utječe na razvoj juvenilnog dijabetesa. U Finskoj koja ima najviše juvenilnog dijabetesa se konzumira i najveća količina mlijeka na svijetu. To možda i nije dokaz ove tvrdnje ali kod svih novo dijagnosticiranih dijabetesa je otkrivena i velika količina antitijela protiv BSA. U Francuskoj je provedena studija na školskoj  djeci koja  piju malo mlijeka i otkriveno je da imaju male količine antitijela protiv BSA i relativno nisku frekvenciju obolijevanja od dijabetesa. Moja kćer sudjeluje od rođenja u jednoj studiji koja obuhvaća 6000 djece  a ispituje utjecaj vanjskih faktora na razvoj dijabetesa. Svake godine dobivamo anketu  od nekih desetak stranica u kojoj je oko polovice pitanja vezano uz konzumaciju mliječnih proizvoda. 

Ovo nije kraj mliječnim nevoljama. Ima još. 

Nekad davno, prije nego šta je AlfaLaval izmislio homogenizator mlijeka a Tetra Pak papirnatu ambalažu, pilo se nehomogenizirano mlijeko. Međutim, razvoj industrije mliječnih proizvoda i potreba da su proizvodi jednolične kvalitete je zahtijevalo i mlijeko jednolične kvalitete. Zato se mlijeko lijepo homogenizira da bi se masnoća  raspršila umjesto da stoji na površini tanka sa mlijekom pa neko dobije masni, a netko drugi nemasni proizvod. Homogenizacija se vrši tako da se mlijeko protjera pod jakim pritiskom kroz vrlo fine kapilare koje jednostavno fizički potrgaju ne samo grudice nego i molekule masti. Te molekule su dovoljno male da mogu ulaziti u krv direktno prije nego sto su  lijepo obrađene i probavljene u crijevima. Kad uđu u krv mogu izazivati autoimune reakcije a neka istraživanja ukazuju i da su krivci za razvoj arterioskleroze. 

Većina ljudi u svijetu, ili točnije oko 70%, nema enzime za probavu mlijeka (mada ovo nema veze sa jogurtom jer u jogurtu nema laktoze kao u mlijeku) i nakon pijenja mlijeka dobivaju bolove u crijevima.

Bakterije koje se dobiju jedenjem jogurta, pod uvjetom da uopće više postoje nepasterizirani jogurti sa živim bakterijama, se jednako tako mogu dobiti i jedenjem kiselog zelja, uz puno veću količinu kalcija i bez homogeniziranih masnoća, hormona i bjelančevina koje iritiraju imunološki sistem. 

Nepasterizirani jogurt, ako se sjećate onih u plastičnoj čaši sa zelenim aluminijskim poklopcem, je ukusan prvi dan nakon proizvodnje, drugi ili treči dan je prilično kiseo. Koliku trajnost imaju jogurti danas? Sumnjam da u njima ima i jedna živa bakterija. Ako ima, ta sasvim sigurno nije Lactobacillus.

I na kraju, jogurt je mlijeko. Sir je mlijeko. Bilokoji mliječni proizvod je u osnovi mlijeko. Sve šta sam ovdje napisala o mlijeku vrijedi i za ostale mliječne proizvode. Za IGF je jos malo gore jer ne postoji samo u mlijeku nego i u govedskom mesu. 

Sve skupa ne znači da ja ne volim mliječne proizvode. Volim. Naročito fini domaći sir od gospođe Bože Šiprak iz sela Drenčina kraj Siska. A i mnoge druge sireve. Volim i jogurt. I kefir. I vrhnje. A pogotovo mlijeko u obliku palačinki, štrudli sa sirom, torte sa sirom ili u obliku vrhnja sa žgancima. Ali tvrditi da je to jako korisno bi bilo isto kao tvrditi da je Coca-cola light koju sam sad ispila jer mi je ukusna, korisna za zdravlje.

Da sam jači karakter nego šta jesam, odrekla bih se i Cole i mlijeka.  

Karapampula

Sutra je četvrtak a mene je nezgodno uhvatila prehlada, onakva prava zimska sa glavoboljom i bolovima u grlu i leđima. A baš sam mislila ići na gimnastiku. Stvarno! Čisto mi žao šta ne mogu.

Čim sam došla s posla krenula sam si napraviti karapampulu. To uvijek funkcionira protiv prehlade. I ne samo  da funkcionira nego je apsolutno najbolje sredstvo protiv nje. Ima i onih koji to ne vjeruju, kao moj muž na primjer, koji radije pije toplu vodu s limunom i vuče jednu te istu prehladu tjednima. U svakom slučaju, izvukla sam rakiju, i taman sam htjela uzeti šećer, kad me kćer obavijestila da u kući nema ni mrvkica šećera. Da sam malo mislila sjetila bih se to i sama, jer smo šećer već odavno maknuli iz kuće ne bi li se ova maloljetna ovisnica (a sva je na roditelje!) odviknula od njega. A istina, bilo je dobro i za mene da ne radim kolače koje pojedem kao da sam na natjecanju ko će prije.
Tako da jedino šta mi je preostalo je bila čista rakija, tj. ne skroz čista nego sa borovicama koje su isto za nešta korisne mada nemam pojma za šta.

E pa sad ću vidjeti je li to jednako efikasno kao karapampula ili se mora uzeti dupla doza.

....usput, koliko sam pravopisnih i ostalih grešaka napravila pod utjecajem, hm, prehlade?

Puno toga, ali nema žara

Za čudo, drugi dan nisam imala nikakve bolove u mišićima, samo onako malo ukočenost. Faktum je da to nije bila posljedica dobre kondicije. Najvjerojatniji razlog za to je taj šta su moji mišići zanemarivo mali, pa ako su i bolili bila je to bol iz gotovo neprimjetljivog dijela tijela. Inače, dok sam bila u dvorani i zajednički lamatala rukama i nogama sa ostalih sedamdesetak u crno obučenih dama  ( Ha! Misle da su mršavije samo zato šta se manje vidi) i 3 stričeka misli su mi neodoljivo klizile prema omladinskim sletovima u vrijeme Juge. Ja sam sudjelovala čak na dva, jednom na sisačkom stadionu 1967. ili 68., a drugi puta u Gospiću, tako negdje  77.
Tada je to bilo zabavno.Osim toga, kad god smo vježbali nismo morali biti na nastavi. Ovo sada je bilo prilično patetično, mada su ove crno obučene dame puno efikasnije i shvaćaju direktno šta trebaju napraviti bez da vježbaju tjednima. Ili možda to rade, možda sam samo ja nova tamo.

U svakom slučaju, onaj milion kalorija koji sam izgubila vježbajući, obilato sam nadoknadila preko vikenda kad smo roštiljali. Puno toga je bilo na roštilju, vratina, pileći ražnjići sa paprikom izmedju, klipovi kuruze, Brie sa pekmezom od rabarbare, banane sa čokoladom, jabuke, marshmallow...Svega, ali nije bilo dovoljno žara. Muž je objasnio da je kuruza dovoljno pečena kad postane mlačna, da ono crveno šta vidim na mesu nije krv nego mesni sok, a da su pečene jabuke zapravo uvijek hrskave. I tako smo se vrlo približili novim svjetskim trendovima i počeli jesti raw food.
Vele da je zdravo.

Kćer i ja pokušavamo ispeći marshmallowse

Novi plan

Moja indijska prijateljica Abi, koja ima oko 40 godina ali izgleda kao da je 15, odlučila je da ja trebam početi vježbati jer će mi to dobro utjecati na zdravlje ( s kojim inače uopće nemam problema i prema jednom liječniku sam bezobrazno zdrava za moju dob). No, kakogod, ona je napravila plan da jednom tjedno moram ići na gimnastiku a ostale dane vježbati jogu. Današnji dan me zapala gimnastika. Kako je bilo, pisati ću sutra kad se oporavim.

Ili za tjedan dana kad se oporavim.

Ili mjesec.

Ne znam kad će mi mišići biti ponovo u stanju za bilokakavu upotrebu.
Ovo ovdje pišem pod utjecajem ibuprofena.
Nadam se da će joga biti manje naporna.