Desilo se šta se ne smije desiti

Prvi dan na poslu poslije godišnjeg, hlače se osjećaju kao oklop. Ne znam šta me više žulja, gaće, hlače, grudnjak, cipele, jedino veselje je da svi izgledaju zadovoljni šta me opet vide. Čak su mi stavili i malu vazicu sa cvijećem (vjerojatno ukradenim u parku ali nema veze, računa se dobra volja) na stol mada nitko ne želi preuzeti odgovornost za učinjeno dijelo.
Nije ni bitno da znam tko je, osjeća se dobro umišljati si da eventualno imam nekog tajnog obožavaoca a ne ono "finili su Mare bali". Kile se osjećaju manje teške i manje važne.

 U jednom momentu pita šef: Šta je sa tvojim hlačama?

- Šta je sa mojim hlačama? pitam ja i pogledam na dole i vidim da su malo zamazane ali nista strašno.

- Izgledaju kao da su poderane.

 Pogledam po hlačama koje izgledaju skroz cijele i onda shvatim da se radi o stražnjoj strani . Popipam po onim okruglijim dijelovima a kad tamo RUPA zijeva preko cijele riti i niz nogavicu. 

Nije mi bilo druge nego se povući unatraške, staviti baloner na sebe iako je bilo za rastopiti se od vrućine, na bicikl i doma po nove hlače. 

Moje hlače, na stolu a ne na meni.

To sam mislila da se dešava samo u crtićima ali moj šef, ovaj striček sa slike koji je odobrio da ga stavim u moj blog, veli da se to njemu desilo čak dvaput i to u neprijatnijim okolnostima. Ako mi to može biti bilokakva utjeha.